PMK RECORDS 011

KRAJ, I POČETAK

„To mi i treba kada sam pristao svirati s dva Kvrgića u jednom bendu.“

Umjesto početka, priču o Razlog Za počet ću od kraja. To, ili nešto slično, izjavio je Dele neposredno nakon našeg zadnjeg koncerta koji smo ionako odsvirali preko kurca i za kurac u Slavonskom Brodu „Odlazim, dosta mi je“ rekao je zatim dok smo koračali mračnom i vlažnom ulicom iz kluba u kojem smo svirali prema nekoj šupi gdje smo išli ubijati vrijeme i čekati zoru. To je ujedno bio kraj benda, jer on je bio već treći gitarist koji nas napušta, a meni se više nije dalo tražiti nove niti svirati dalje. Kiša je padala i put dugačak stotinjak metara tada mi se činio puno duži…
U tom trenutku sam se sjetio jednog drugog puta prije sedam godina i jedne ljetne subotnje večeri koje smo Kvrga i ja prelazili našu standardnu rutu od Brunkovca gdje smo živjeli do centra gdje smo se opijali. Ta ruta nas je svakog vikenda dijelila od monotonije provincijske svakodnevice do alkoholom i hardcore muzikom pogonjene raskošne noći radničkog grada. Taman kad smo došli do željezarije koja je predstavljala polovicu našeg puta, rekao sam mu – „Tužno je da više nitko ne svira mjuzu koja se nama sviđa, pravi hardcore, bez metala, bez ska, bez melody popa i ostalih sranja. Ajmo napraviti bend koji će svirati taj izgubljeni hardcore, kao što se svirao u osamdesetima.“ Iako sam u kutinskim HC krugovima bio poznat kao renomirani basista, iznenadni poziv s neba usmjerio me na mikrofon, a Kvrga, po poslanju i uvjerenju bubnjar, se prihvatio basa. Nije nam bilo teško privući našeg suborca u provodima i istomišljenika u obožavanju HC-a Pavla u novi bend. Odluku mu je olakšala i činjenica da je netom prije bio izbačen iz Kurca Od Ovce, pa je trenutno bio bez angažmana na sceni. Falio je još gitarist. Netko se sjetio da je naš prijatelj Andrej nekada davno svirao u punk bendu Delirium Tremens i da navodno još uvijek ima polovnog Ibaneza, pa smo ga uvjerili da imamo dobru priču kojoj će baš on dati puni smisao. Njegova je dodatna vrijednost bila i što je jedini od nas zaista imao na čemu svirati.
Pavle je pak imao živog djedu koji je bio tajnik lokalnog pčelarskog društva i kao nositelj te časne funkcije posjedovao privilegiju da drži ključeve Pčelarskog doma, opskurne šupe koja je bila ishodište cijele kutinske HC scene. Tako smo zajedničkim snagama sklepali instrumente i počeli svirati, dijeleći prostor, svjetonazor, ukus i ostalo s bratskim hardcore bendovima Bakanali i K.O.O. Nama je bilo bitno da to bude što brže i da zvuči što žešće, a na usklađenost, originalnost i ostale kriterije koje smo smatrali r'n'r šablonama nismo se obazirali. Slušali smo bendove kao Youth Of Today, Minor Threat, Black Flag, Ignite i to nam je bio cijeli svijet. Pavle se uhvatio skladanja muzike i meni je to bilo super kako on radi. Da ne bude zabune, uvijek sam ga podržavao u svemu, pa i u njegovim kreativnim stranputicama kada je za neke možda preočito kopirao naše glazbene uzore. Za mene je Pavle oduvijek bio i ostao Mozart ili barem Đelo Jusić hardcorea. Ja sam prvi puta u životu počeo pisati tekstove. Baš sam namjerno htio da budu na hrvatskom, da budu razumljivi, a ne sakriveni iza uvezenih fraza i lošeg izgovora.

NAŠ BIJES JE NAŠA SNAGA!
Jednoga dana smo skucali neku lovu i odlučili otići u studio, pravi profesionalni! Više se ne sjećam tko nas je usmjerio prema bubnjaru Jinxa, ali eto – nažalost smo završili baš tamo, kod čovjeka koji vjerojatno nikada prije u životu nije slušao hardcore i stoga nije mogao niti razumjeti kako želimo zvučati. Istine radi, treba reći ni da se mi nismo baš znali izraziti. Uglavnom snimanje je išlo očajno, Andrej nikako nije mogao dobiti zvuk gitare koji bi podsjećao na nešto snažnije od zujanja komarca. U trenutku najveće iscrpljenosti beskrajnim ponavljanjem jednog te istog akorda i konačnog stadija ludila zaključio je da je za loš zvuk gitare kriva premekana trzalica, pa smo Pavle i ja obišli pola Zagreba da mu kupimo neku tvrđu. Naravno, nije pomoglo. Nisam se niti ja proslavio. Ionako limitirane vokalne sposobnosti spustile su se još stepenicu niže zbog treme i impresioniranosti studijem, miksetama, visećim mikrofonom i svime ostalom što ne pripada u klasičnu scenografiju provincijskih koncertnih rupa koje su do tada bile standard naše karijere. Između dva propala pokušaja da me zabilježi, snimatelj je rezignirano dečkima rekao – „Pjevač vam je u totalnom kurcu.“ Bio je u pravu - u prenesenom i doslovnom značenju. Kako god, agonija je nekako završila i nakon nekoliko dana bili smo 600 DM lakši, ali neizmjerno sretni što u rukama držimo krom-dioksid kazetu na kojoj je bio zabilježen naš prvi „pravi“ snimak. Studijski! Što je najbolje od svega, stvarno smo bili zadovoljni s njime. Nazvali smo ga „Naš bijes je naša snaga!“ i izdali kao 7“ za izdavačku kuću Dirty Old Town. Sjećam se da smo troškove izdavanja singla platili pola-pola s Igorom iz DOT. Kada danas gledam na tu ploču, nisam baš sretan jer zvuči puno mekše nego smo mi ikada zvučali u stvarnosti. Ali i dalje volim te pjesme, pogotovo „Maske“ i „Bijes i snaga“.

SUTRA
Ne sjećam se kako smo došli do Peđe, tipa sa zagrebačke periferije kod kojeg smo snimili „Sutra“. Ne sjećam ni kako nam je uspjelo da snimka tako dobro zvuči, ali i danas mislim da je to najbolje što smo ikada snimili. Budžet nam je dozvoljavao da snimimo 4 pjesme, ali Peđo se smilovao i dozvolio nam da snimimo još dvije za iste pare. Ovaj put smo snimke odlučili izdati sami i to na kazeti jer je tako tada bilo najjeftinije. Djevojčica s omota stoji na grobu svoje majke ubijene u ratu negdje u Bosni.

RAT SE NASTAVLJA
„Rat se nastavlja“ je trebalo biti ono nešto najbolje što ćemo ikada snimiti. Živjeli smo svoje najbolje dane kao bend, svirali svugdje gdje su nas zvali („šifra: dolazimo za putni trošak“) i napravili smo brdo novih pjesama koje su nam se sviđale. Osobno mislim da nikada nismo imali bolje stvari ni bolje tekstove nego tada, čak smo i Peđu ponovno odabrali za snimatelja, ali konačan rezultat svega je bio uglavnom traumatičan. Bio sam u fazi života kada sam osjećao da mogu napraviti sve i da sve što napravim mora biti savršeno, ali ništa nije ispalo tako. Sjebala su nas Kvrgina vojna obaveza, Andrejove obiteljske i poslovne obaveze i sveopći gubitak nevinosti, doba kada se iz bezbrižnih studentsko neradničkih dana prelazi u žrvanj kapitalističkog sustava, radnih odnosa, stanarina, šefova i kuna. Marke su zamijenjene eurima, cure su zamijenjene ženama (ne kod svih!), a džeparci su zamijenjeni plaćama. Umjesto da snimimo dobar album za nekoliko dana kako i dolikuje pravom HC bendu, snimanje se odužilo na više od godinu dana. Znam da je Kvrga mjesecima hodočastio kod Peđe na „miksanje“, redovito svakog vikenda prvim ranojutarnjim vlakom na relaciji provincija-Zagreb. Što su na tim beskonačnim sessionima njih dvojica radili nitko ne zna, vjerojatno se nikada neće ni saznati (navodno su uglavnom spavali - Peđo u svom stanu, a Kvrga za miksetom), ali umjesto remek-djela uspjeli su isproducirati nešto mutno. Kad je napokon sve bilo gotovo, situacija s bendom se već dosta promijenila. Andrej je bio otišao iz benda jer nije više imao vremena, a gitaru je preuzeo Davor koji čak nije bio iz Kutine, ali je bio sa scene jer je prije svirao u 5 Minutes to Steve. Davor se super uklopio u bend i donio neke nove dobre stvari, čvrsti zvuk gitare i luksuzni kombi kojim smo otada putovali na koncerte.

BOLI NJIH KURAC ZA NAS
„Boli njih kurac“ je nastao negdje kad sam ja morao u vojsku. Snimali smo kod Jage iz Paruzije i sve je bilo super. Još uvijek se naježim kada čujem „Old skul stvar“ ili „Živiš samo jednom“. To je nekako bio i početak kraja, jer se poslije nekog vremena Davor udaljio i počeo svirati u nekim drugim bendovima. Uskoro je preko Pavla poručio da odlazi iz benda, a Pavle je na to dodao da je i njemu dosta (benda).

CRVENE ZORE
Ostali smo Kvrga i ja. Nama nije bilo dosta i htjeli smo još svirati. Uzeli smo Maloga Kvrgu iz K.O.O. za bubnjara i Deleta iz Bakanala za gitaristu. U toj postavi smo odsvirali još nekoliko koncerata , ali nismo baš bili kreativni. Snimili smo samo jednu pjesmu „Crvene zore“, ali smo ju zato snimali više od godinu dana. No to više za ovu priču nije važno… Inače, crvene zore sviću poslije narančastih zalazaka sunca, to su one zore koje dočekaš sam u gomili, umoran od burne noći razbijenih iluzija, budan od bola i svjestan besmisla prolaznosti.

Kada sada gledam na sve to, bilo je super imati bend, svirati što voliš i pričati što misliš. Stvarno smo jebeno uživali u tome.

Iko, 7.12.2007.